Infarkt miokarda

 Infarkt miokarda

(sinonimi: infarkt, infarkt srca, srčani udar, srčana kap)

Moguće je, međutim, da površina plaka u koronarnoj arteriji naprsne i ošteti se. Ova nagla promjena aktivira sistem zgrušavanja krvi, koji formira ugrušak na mjestu naprsnuća plaka. Naglo i brzo formiranje ugruška u potpunosti iznenada zatvara protok kroz koronarnu arteriju i srčani mišić naprasno ostaje bez krvi. Dio mišića propada (nekrotizira), a pacijent osjeti iznenadan, jak, razarajući bol sličan bolu u angini pectoris, samo znatno jači. Taj bol ne popušta na primjenu nitroglicerina i traje duže. Često je praćen preznojavanjem i strahom od smrti. Također, može biti praćen i gušenjem, osjećajem 'preskakanja' srca. Nekad je infarkt miokarda prva manifestacija koronarne bolesti u pacijenta koji je, do tada, mogao izgledati sasvim zdrav. Najčešći uzrok iznenadne smrti uravo je infarkt miokarda, te se ovakva smrt naziva nagla srčana smrt.

 

Inače, infarkt miokarda je najčešća dijagnoza pacijenata primljenih u bolnicu. Izuzetno je opasan: smrtonosan je u oko jedne trećine svih pogođenih. Polovina pacijenata koji umru od infarkta, umru prije nego uopće dođu do bolnice. Daleko najefikasniji način liječenja infarkta je hitna ugradnja stenta.

 

Liječenje infarkta miokarda

Daleko najveće šanse za preživljavanje i oporavak od infarkta miokarda imaju osobe koje se podvrgnu hitnoj ugradnji stenta u infarktom pogođenu koronarnu arteriju. Hitna ugradnja stenta u infarktom pogođenu koronarnu arteriju znatno smanjuje smrtnost ovih pacijenata i spašava živote mnogih koji bi bez primjene ove vrste tretmana umrli. Međutim, ni ugradnja stenta u nekim slučajevima nije u stanju da spasi sve pacijente, stanje nekih od njih može biti izuzetno teško, te se, uprkos svim preduzetim naporima, uprkos ugradnji stenta itd, zna desiti da neki i od ovih pacijenata smrtno završe. Ipak, najveći dio pacijenata bude vrlo efikasno tretiran i otkloni se prijeteća životna opasnost. Ugradnja stenta je najmodernija i najefikasnija metoda liječenja infarkta. Primjenjuje sa samo u usko specijaliziranim zdravstvenim ustanovama. Nije moguće uraditi hitnu ugradnju stenta u bolnicama u kojima se inače ne rade koronarografije i ugradnja stenta. Čak se ni u svim bolnicama u kojima se rade koronarografije ne može vršiti ugradnja stenta u akutnom infarktu. Naime, pored odgovarajuće skupe i sofisticirane opreme, mora postojati i medicinsko osoblje educirano i utrenirano za ovu vrstu procedura. Stoga su ovakve ustanove vrlo rijetke, pa se u većini bolnica primjenjuje stariji, manje efikasan, alternativni način liječenja infarkta lijekovima.

 

Starija metoda liječenja infarkta, koja se primjenjuje u većini bolničkih ustanova, je fibrinoliza (tromboliza). Ova metoda je znatno manje efikasna, ograničena je vremenom (pacijent mora doći unutar 6 sati od početka bola), ali i mnogim kontraindikacijama. Fibrinoliza se zasniva na činjenici da je infarkt uzrokovan formiranjem ugruška krvi. Pacijent tretiran fibrinolizom prima infuziju specijalnog lijeka čiji je zadatak razaranje tog ugruška i ponovno uspostavljanje protoka krvi kroz infarktnu arteriju. Kako se ugrušak stvrdnjava tokom nekoliko sati od nastanka, ova terapija je efikasna samo u prvih 6 sati. Poslije nije u mogućnosti rastvoriti ugrušak, te začepljenje arterije ostaje uprkos terapiji. Osim toga, činjenica da lijek rastvara krvne ugruške onemogućuje njenu primjenu u pacijenata koji su prebolovali moždani udar, koji imaju krvareći ulkus (čir, grizlicu) na želucu i/ili dvanaestopalačnom crijevu, koji su nedavno operirani, koji imaju disekciju aorte, ili koji imaju sklonosti krvarenju ili druga stanja neobuhvaćena okvirom ovog teksta. Fibrinoliza je manje efikasna u spašavanju života i otvaranju začepljene arterije, nego ugradnja stenta. Često u pacijenata podvrgnutih fibrinolizi zaostaje u koronarnoj arteriji suženje ili čak začepljenje, te pacijent i nakon infarkta ima anginu pectoris, te treba biti podvrgnut koronarografiji i ugradnji stenta.

 

Na drugoj strani, ugradnja stenta manje ovisi o vremenu, pacijent može doći i nakon više od 6 sati od početka bola (mada je najbolje što prije), ugradnja stenta može se raditi i u rizičnih, u starijih, u pacijenata sklonih krvarenjima itd. Također, efikasnost u otvaranju začepljene koronarne arterije ugradnjom stenta višestruko je veća nego pri fibrinolizi.

 

Srčana slabost

Teška ateroskleroza na koronarnim arterijama sa ometanjem dotoka krvi srčanom mišiću vremenom slabi srčani mišić (miokard). Pomanjkanje snage srčanog mišića onemogućuje mu da svojom pumpnom funkcijom zadovolji zahtjeve organizma. Tako u ovim slučajevima, pri naporu, srce ne pumpa dovoljno krvi za mišiće, pa se oboljela osoba lako zamori. Pored zamaranja, tegobe mogu biti još i u vidu bola u grudima i/ili osjećaja nedostatka zraka. Vremenom, zamaranje se javlja pri sve manjem naporu.

 

Jedan od pokazatelja (ne apsolutan, ali vrlo prihvatljiv) snage srčanog mišića je ejekciona frakcija. Srce se raširi i stisne između 60 i 100 puta u minuti. Širenje (dijastola) ga puni krvlju, a stiskanjem (sistola) ono istiskuje krv u cirkulaciju. Stisnuće srčanog mišića lijeve komore u normalnim uslovima nikada ne izbaci u aortu svu krv koja mu je dospjela u fazi širenja (dijastole). Ovo se dešava zato jer je unutrašnja površina srca neravna i stiskanjem mišića ipak ostaju manji prostori iz kojih se krv ne istiska dalje u aortu. Osim, toga, neophodno je da u fizičkom naporu ima mogućnosti da se poveća zapremina krvi koju srce istiskuje, pa je ova rezerva krvi neophodna. Normalno je da srce istisne u aortu više od 50% ukupne zapremine unutar lijeve komore u stanju opuštanja. Ovaj procenat naziva se ejekcionom frakcijom. Najčešće je ona 60-65%, ali se normalnom smatra sve preko 55% i uglavnom nije veća od 75%. Kao što je već objašnjeno, fiziološki je nemoguće da bude 100%. Ejekciona frakcija 50-55% je granična, a vrijednosti ispod 50% smatraju se tzv. sistolnom disfunkcijom. Niža ejekciona frakcija obično znači zamaranje pacijenta pri malim naporima.